Templari i kulturni pejsaž Zelinskog Prigorja

Putujemo li uz Savu prema zapadu, bilo danas, bilo pred tisuću ili pet tisuća godina, negdje kod Ivanića ukazati će nam na zapadnom nebu kuće Panonsko-savijskih Bogova. Strše puput otoka nad morskom pućinom, jasne plave prizmatične mase na još plavijem nebu. Medvednica, Ivanščica, Kalnik. Kod Ivanje Reke međuprostor se popunjava: iz ravnice sad se dižu i manje, oštre izrasline poput niskog zastora između i ispred gorskih velikana. Taj koloplet nevisokih ali izvaredno dramatičnih i divljih zubaca, padina i usjeklina je Istočna Medvednica. Njen krajnji sjeverni potez na cismontanskoj, Savusovoj strani, je Zelinsko Prigorje.

Sakrio se taj sjeverni dio naše Submontane iza bedema niskih, ali čvrstih greda između tri vodotoka što teku, ugrubo, od sjevera prema jugu, Glogovnice, Lonje i Zeline. Uz njih su od pamtivijeka prolazile važne prometnice, koje su Rimljani kodificirali kao ceste od Petovija do Andautanije, iz Norika i istočnih Alpi u Panoniju i Dalmaciju, odnosno srednji vijek kao Magnae viae, Execituales ili regis Colommanni, koje se susreću i isprepliču baš ovdje u staroj Pannonija Saviji, da bi krenule niz Savus na Istok ili dalje na jug do prešumnog mora.

Osiguralo se Zelinsko Prigorje s tri prirodna bedema i dva opkopa, da bi se kad jednom stignemo do bokova Gore, na njih pod pravim kutem spojio sistem uskih i strmih grebena iznad korita potoka, pritoka Zeline i Lonje, koje su od pamtivijeka slijedili putevi i staze u Transmontanu iza prostranih pleča Medvednice, najisturenijeg bedema tvrđave Srednje Europe. Nije Zagreb slučajno postao glavni grad dijela svijeta koji su te ceste spajale u jedno, nije niti Sv. Ivan Zelina slučajno postao jedino drugo značajnije naselje Zagrebačkog Prigorja. Veliki grad pod velikim brdom, lokalno trgovište pod njenim niskim sjevernim izdancima, na sigurnom brežuljku odkuda se lijepo vidi tko dolazi s juga, istoka i sjevera, odakle je lak pristup lonjskoj ravnici, i već navedenom longitudinalnom sustavu prometnica, a isto tako i ulascima u Goru, putu u Transmontanu. Ispod brežuljka njive i oranice, iza, u već spominjanim strmim dolinama trsje i voćnjaci; dalje šume – ogrijev, hrana, voda, sunce, sirovine, i zbijeg u slučaju opasnosti. Zađemo li u neke od tih džepova u njedrima Gore, do Psarjeva, Nespeša, Velike Gore, Žitomira, Globočeca, Curkovca shvaćamo da je naš predak u tim gorskim sijelima bio zaštićen od svijeta kao na nekom neotkrivenom polinezijskom otoku. A kad se zaželio svijeta, kad se zaželio Bogova, za pola sata bio je na Starom Dvoru nad Žitomirom, ili kod kapele Sv. Barbare koja je nekoć resila hrbat Barbarišče iznad Prepolnog, ili na poput lakta isturenom šiljku sjeverno od Bisaga, koji nosi ime donjopanonskog kneza 9. stoljeća – Kocilj – i pred očima otvarao mu se svijet, sveta gora Ivanščica, Kalnik, Topličko Gorje, a iza ovih lanci i doline sve do dalekih Alpi. Taj prirodni pejsaž odredio je kulturni pejsaž Zelinskog Prigorja. Jer kulturni je pejsaž zbir svih ljudskih intervencija u prirodni pejsaž, kako materijalnih tako i duhovnih. Određen je ljudskim potrebama, ali i odvagan ljudskim okom i rukom, i osjećajem i nagonom za prepoznavanje, osmišljavanje i izražavanje vlastite prisutnosti u okolišu. Slika nas u našem, spoznatom i prepoznatom svijetu.

U taj maleni i dobro uređeni svijet Istočne Medvednice 1209. stiže kao novi kozmopolitski činbenik viteški red Templara. O njima i njihovoj pojavi na «Zemlji Sv. Martina» opsežnije piše u svom prilogu Juraj Belaj. Nije čudo da je Andrija II dodijelio Križarima gredu Zemlje Sv. Martina – Prozorja i Brckovljana – jer ta nadzire prevažnu prometnicu iz središta Karpatskog bazena, preko Drave Kalničkim i Zagrebačkim Prigorjem i sve dalje do mora. Iza leđa, u močvarnoj ravnici Lonje Templar je nadzirao onaj drugi važni put, do Drave i u Istočne Alpe. Između potoka i mlaka, na manjim uzvisinama i gredicama, nasiljedio je jedan sasvim sigurno raniji sustav ljudske prisutnosti – obrade i obrane zemlje. Njegova pravna prisutnost prostirala se do grede nad zapadnim krajem lonjske ravnice. No njegovo se kulturno prisustvo osjetilo zacijelo i iza te upravne barijere.

Koga i što su Templari 1209. zatekli između Zemlje Sv. Martina i hrbta Istočne Medvednice, između Kociljevog šiljka na sjeveru i brežuljaka Paukovca, Križevčeca i Ladomera na jugu? Zatekli su narod koji se ovamo doselio u mračnim vijekovima, koji je zasigurno nasilno zasjeo na zemlju svojih romaniziranih prethodnika, iako se sasvim sigurno s njima i stapao i živio u suživotu, kao što kontinuitet života na Kozelinu (Kuzelinu), velikom tvrđavno-naseobinskom kompleksu na istaknutom brijegu tek korak dva na zapad od naših imaginarnih granica Zelinskog Prigorja, govori. Pa tako i tradicija posvete tajnovitih ostataka na Kladeščici, koji nose ime svetih vraća, SS. Kuzme i Damjana, posebnih zaštitnika cara Justiniana. Da li su ti «naši» došli u 7. stoljeću ili kao iverje naroda u okviru pohoda Karla Velikog protiv Avara oko 800? Za neke znamo otkuda dolaze: Moravci koji velikim dijelom nastavaju gorski dio ovoga prostora dolaze iz Moravske, te Moravu zamijenjuju potokom Moravčakom. Duljebi ostavljaju svoj trag uz Lonju uz zavojiti Dulepski potok i u selu Dulepskoj. Stižu iz Češke i s Buga. Nešto dalje na istok, ne daleko od našeg područja, smješta se skupina (G)lupogalva iz Šleske. Na istok Europe podsjeća i Žitomir i Bu(di)njak, nerijetko ime istaknutih brežuljaka, s utvrdom ili svetištem (na Budinjaku u Žumberku Morena Želle upravo istražuje ostatke oveće četverolisne zgrade), a u bjeloruskom folkloru tako se zove sklonište Velesa Zmije kad ga Perun Gromovnik bije munjom. A da ga nije bio i na Bijeniku na dohvat Prepolnog? Vladimir Sokol je povezao ime Kuzolin sa staroslavneskim obićajima, a ime, ako ga čitamo kao Kozolin, nalazi analogiju u Poljskoj gdje se u znanosti povezuje s kozom i njenom još neobjašnjenom ulogom u staroslavenskoj mitologiji. Juraj Belaj je pokazao kako se Sv. Martin, dakle središte Zemlje Sv. Martina u Prozorju nad Dugim Selom, veže u veliki ranoslavenski sveti trokut kakvi su danas poznati iz gotovo svih krajeva Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja. Ovo bi sve govorilo da su se naši preci ovamo doselili dosta rano i proveli koje stoljeće prije prihvaćanja kršćanstva, budući da su ostavili jak pečat svojih linguističkih i vjerskih tradicija u prigorskom pejsažu. Možda su ipak zatim i manje skupine stigle kad se pročulo da Karlo traži vojnike za rat protiv Avara, koji bi naravno i naslijedili avarske posjede.

U 9. stoljeću ovaj kraj je zacijelo pod nadzorom vladara Donje Panonije, dakle zapadnog dijela Karpatskog bazena ali i našeg Međuriječja što bi se moglo zaključiti i bez brda Kocilj. U ta vremena vjerojatno sežu i korjeni jednog od ključnih političkih činbenika Zelinskog Prigorja, komitata Moravče (točnije vjerojatno Moravce, Moravci) sa središtem u dolini potoka Moravčaka, uz koji prolazi najbolji prijelaz u Zagorje, preko sedla u Prepolnom, pa dalje u srce Zagorja prema Mariji Bistrici ili Kojnščini. Ovdje zasada oprezno no ne bez razloga Mladen Houška smješta na izdvojenom brežuljku iznad izvora Moravčaka stari i dosada nikad sigurno locirani grad Moravce. Položaj je sjajan, na strateškom izdanku iznad izvora, a zaštićen je polukrugom viših humova. Takvi «polulonci» najtraženiji su za smještaj ključnih ranijesrednjevjekovnih utvrda, jer spajaju nedostupnost s nadzorom šireg područja, na kojem se nalazi voda i ostali izvori života. Ostaci možda tesanog kamena nađeni su uz obronke brežuljka što potiče na daljnja istraživanja. Na isto ukazuje još jedan položaj, nizvodno, na savršeno zaštičenoj uzvisini na uskoj gredi s koje se nadzire Komin i ulaz u dolinu Moravčaka. Brijeg na kojem još uvijek stoji pregršt kuća zove se, kao i zaselak, Trem, a spominje se 1412. Dosada smo obradili pet takvih «Trema» u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Trem znači veliku zgradu od balvana, reprezentativnu zgradu, čak s tornjem, a značenje je blisko riječima «hram» i «kreml». Dominantni i strateški položaji dosada zapaženih «Tremova» ukazuju da su u njima možda nekoć stajali dvori mjesnog starohrvatskog vlastelina, ukratko političkog čelnika, župana. Kako dolina Moravčaka nadzire najbolji prijelaz u Zagorje, kako se uz mjesto mogućeg starog grada nalazi mitološki toponim «Bijenik», kako se nad Moravčakom na zapad diže greben Barbarišča koji je vjerojatno sveta točka u pejsažu od pamtivjeka, to nam dolina ovoga potoka otvara lijepe mogućnosti istraživanja za budućnost.

Drugi važni geopolitički činbenik je Zagrebačka crkva. Prema dokumentu koji se danas datira u 1185., Biskup Prodan (ca. 1172.-ca. 1185.) je kupio posjede Glogovnicu, Zelinu i Novi, te prvi poklonio Templarima, a druge zagrebačkim kanonicima. Postoje mišljenja da je Prodan i sam pripadao viteškom redu Templara, a također da se bavio građenjem zapadnog dijela zagrebačke katedrale. Ovdje možda imamo prvu vezu Zeline s vitezovima-redovnicima, ali i s jakim kulturnim i umjetničkim središtem, Zagrebom, gdje se gradi monumentalna romanička katedrala. Između 1185. i 1237. kada Biskup Stjepan II. (1225.-1247.) mijenja s kanonicima Zelinu za Podgorje pod Plešivicom, vjerojatno se znatno primijenio i kulturni pejsaž zelinskog kraja. Stjepan II. je velika politička, vjerska i nadasve kulturna ličnost srednjovjekovne Pannonije Savije i njegovu suradnju na svim tim poljima s Hercegom Kolomanom (1226.-1241.) obradili smo opsežno u drugim prigodama. U doba kad se u cijelom kraljevstvu Krune Sv. Stjepana intenzivno gradi, kad se udomaćuje novi stil francuske gotike, kad se u zapadnom Međuriječju stvaraju Čazma, Medvedgrad i dovršava romanička katedrala u Zagrebu, a Stjepan II. se spominje kao graditelj mnogih crkava, može se s dosta sigurnosti predopostaviti da se i na Istočnoj Medvednici javljaju kamene župne crkve u onim mjestima koja stotinak godina kasnije kao župe navodi Ivan Arhiđakon Gorički (1334.) – u Sv. Ivanu Zelini (1185., ako drugačije nije navedeno, datumi se odnose na prvi spomen spomenika ili lokaliteta u pisanim izvorima), u Bedenici (1242.), u Donjoj Zelini (1202.?, sigurno 1320.), u Rakovcu (1245.). Toranj crkve Sv. Ivana možda je u jezgri romanički fortalicij, a crkvi bi mogao pripadati i lijep fragment glavice jaganjca božjega koji se može datirati u ranije 13. stoljeće. Lada Prister je u Hrvatskom povijesnom muzeju identificirali još jedan fragment – zaglavni kamen nađen nedaleko crkve – koji datira u 13. st. Bedenica pokazuje prijelazne romaničko-gotičke oblike, a položaj (na gradištu) ostalih dvaju crkvava ukazuje na ranije srednjevjekovno podrijetlo. Romanici pripada i kapela Sv. Jurja u Psarjevu, a ranoj gotici fragment iz Sv. Barbare na Barbarišču uzidan u kapelu Sv. Marije u Prepolonom (danas pod žbukom). U crkvi Sv. Helene (izrazito «križarske» svetice) koja s gradišta i danas zatvara put u klanac između dolina Lonje i Zeline, nalazimo u svetištu fragment romaničke profilacije znakovitih dimenzija, možda trag romaničke, templarske faze ovog spomenka. O Sv. Martinu u Prozorju i Sv. Brcku u Brckovljanima piše u svom prilogu Juraj Belaj. U obje se crkve mogu u najmanju ruku zamijeiti pred-tatarski elementi, u Sv. Brcku uz zanimljivu ranogotičku templarsku plastiku i sasvim pristojni tragovi oslika, nedavno nažalost zazidani! Koliko te djelatnosti valja vezati uz mjesne činbenike, koliko uz pojavu Templara, nije moguće procijeniti. No sve to doprinosi pravoj «minirenesansi» na području Zelinskog Prigorja u prvim desetljećima 13. stoljeća.

Zelinska «katedrala» tog razdoblja je kapela S. Petra u Novom Mestu Zelinskom (vjerojatno Prodanov Novi). Radi se o malenoj jednobrodnoj zgradi na gradištu s opkopom, s pravokutnim svetištem koje je prekriveno križnorebrastim svodom. Kvaliteta arhitektonskog dekora tog svetišta – kapitelnih zona i zaglavnog kamena – je začuđujuća i podsjeća na isto tako začuđujuće fragmente iz Sv. Marka u Vinici kraj Varaždina. Biljni dekor ranog 13. stoljeća na razini je kraljevskih radionica središnjeg Karpatskog bazena i ovdje vrlo vjerojatno imamo dokaz djelatnosti Biskupa Stjepana, što se poklapa i s njegovom gorespomenutom nabavkom Zeline 1237. Da li je Stjepan posudio svoje majstore Templarima, ili je sagradio (odnosno vjerojatnije obnovio) crkvu i predao je Templarima nije moguće ustvrditi, no kako crkvu nakon gašenja Templara 1314. i gotovo potpunog prelaza hrvatskih Templara u red Ivanovaca, ovi posljednji oslikavaju možda najranijom očuvanom legendom o Sv. Ladislavu, tradicija pripadanja crkve križarima ne bi trebala biti upitna.

O bogatim, slojevitim i tematski vrlo zanimljivim zidnim slikama u Novom Mestu piše Ivan Srša na drugom mjestu u ovom katalogu.

Drugi segment na koji se valja osvrnuti to su najstarije utvrde u zelinskom kraju. Te se, naravno, vežu uz strateške točke, bilo na uzvisinama, bilo u ravnici. Mnogi od navedenih vjerskih spomenika ujedno su ili tvrđave ili na tvrđavnom položaju – Sv. Ivan Zelina, Sv. Trojstvo u Bedenici, Sv. Juraj u Psarjevu u brdovitom zapadnom dijelu, pa i Sv. Helena nad Lonjom; Sv. Nikola u Donjoj Zelini je unutar wasserburga, Sv. Juraj u Rakovcu i S. Petar u Novom Mestu na uzvišenjima unutar lonjske močvare (isto tako i kasnosrednjevjekovna Sv. Magdalena u Bisagu, 1409. na ranijem položaju?). Po prirodi stvari utvrde se grade kako bi osigurale prometnice, zaštitile naselja, nadzirale okoliš. Najbolje istražen je Zelinagrad (1295.) uz staru cestu preko Kladeščice u Zagorje, sjajno smješten na strmom izdanku po najboljim ranijesrednjevjekovnim načelima. Jasno se raspoznaje srednjevjekovna jezgra oko nepravilnog dvorišta (i, naravno, kasniji renesansno-barokni dodaci), no naslućuje se možda i postojanje jednog ranijeg turmburga, pa čak, ovo je vrlo upitno, i tragovi kasnoantiknog zdanja. Turmburg bi mogao biti i jezgra crkve Sv. Ivana u samom Sv. Ivanu Zelini, a i grad Psarjevo (1295.) nad cestom koja je nekoć kao pješački put također vodila u Zagorje. Postoje minimalni tragovi zidova čini se pravokutne kule, a podosta sasvim dobro tesanog kamenja uzidano je u seljačko gospodarstvo na podnožju brežuljka. Spomenuli smo već mogućnost postojanja grada Moravaca nad Moravčakom. U lonjskoj ravnici ispod gradišta s crkvom Sv. Jurja u Rakovcu, sjajan je primjer wasserburga, danas doduše tek humak okružen vodom, te golemi kamen nepoznate najmene i podrijetla, a i čitav sustav daljih humaka i jaraka. Oko renesansno-baroknog Bisaga, kojeg su partizani spalili, vidi se izvanredan kružni jarak. Bisag (1346.) je originalno vjerojatno bio nizinsko gradište poput onoga u Rakovcu. Nije isključeno da se Sv. Nikola u Donjoj Zelini nalazi na položaju grada koji se kao «Castrum Nicola» spominje 1202. Konačno, postoje tragovi ili uspomene na niz «gradova» u okolici Zeline, Bunjak, Berislavec (1200.), Paukovec (1421.), Gradišče nad Donjom Zelinom. Konačno i stara sela, kako na obroncima Medvednice (Psarjevo, 1295., Berislavec, 1200., Nespeš, 1295., Velika Gora 1357., Drenova, 1295.) tako i u lonjskim močvarama (Križevčec, Krečaves, Dvorišče Gornje) stoje na starteškim uzvišenjima dobro zaštićeni strmim padinama, a oko Lonje dodatno i vodotokovima i močvarom. Stara su utvrđenja uglavnom neistražena, a uloga im je vjerojatno bila zbijeg lokalnog pučanstva i/ili utvrđeni dom maloga plemića. Na kraju valja napomenuti da su se na uzvisini iznad gradišta sa crkvom S. Petra u Novom Mestu Zelinskom nekoć navodno nalazili tragovi neke kamene zgrade. Pitamo se radi li se o domusu vitezova-redovnika?

Pojava Templara početkom 13. stoljeća u kulturnom pejsažu Istočne Medvednice i nije slučajna. To je čas kad taj kraj skromno ali sigurno ulazi u povijest da bi se tijekom prve polovine stoljeća uključio na sasvim dostojan način u minirenesansu koju provode Biskup Stjepan II. i Herceg Koloman, a koja je i sama zakašnjeli, ali autentični i stvaralački odjek velike «Renesanse 12. stoljeća». Širenje redova, kako Cistercita i njima srodnih pojava, tako i vitezova redovnika, na europski istok i jugoistok, jedan je od prepoznatih vidova tog novog kreativnog poleta europske kulture u 12. i 13. stoljeću, što se u središtu Karpatskog bazena jasno odrazilo živom graditeljskom i drugom kulturnom djelatnošću u Esztergomu i kraljevskoj domeni od ca. 1180. nadalje. Iako viteški redovi nemaju neki vlastiti umjetnički izraz već, čini se, ponajviše koriste mjesne snage i tradiciju, njihovo prisustvo, njihovi gospodarski i politički interesi i potencijali, unose promjene u kulturne pejsaže u koje dolaze. Kako je i zelinski kulturni pejsaž u času pojave Templara na Zemlji Sv. Martina u uspinjujućoj putanji, možemo slobodno govoriti o sretnom času u povijesti malog no prirodno prekrasnog, a i stvaralački raspoloženog kutka naše domovine. Na nama je da daljim studijamo produbimo spoznaje o tom čini se uspjelom slučaju suživota mjesne tradicije i europskog kozmoplitanizma.

V. P. Goss

Izbor literature:

Azinović, Ana, «Novo Mjesto – kapela Sv. Petra,» Obavijesti 34 (2002): 130-141.

Belaj, Juraj, Templari i Ivanovci na zemlji Svetoga Martina, Dugo Selo, 2007.

Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu, Zagreb, 2007.

Dobronić, Lelja, Po starom Moravču, Zagreb, 1979.

Dobronić, Lelja, Bedenica – župa Svih Svetih, Zagreb, 1987

Goss, Vladimir P. et al., Stotinu kamenčića izgubljenog raja, Zagreb, 2007.

Goss, Vladimir P., “Bishop Stjepan II and Herceg Koloman and the Beginnings of the Gothic in Croatia,” Hortus artium medievalium 13/1 (2007): 51-63.

Goss, Vladimir P., “The Battle of Cathedrals: or how Zagreb almost became an Archbishopric in the 13^th century,” u Medioevo: L’Europa delle Cattedrali, Parma, 2007, str. 146-154.

Goss, Vladimir P., «Two St. Georges and the Earliest Slavic Cultural Landscape between the Sava and the Drava Rivers,» Peristil 51 (2008): 7-28.

Goss, Vladimir P., «Renesansa 12.stoljeća i Hrvatska,» u Renesansa i renesanse u umjetnosti Hrvatske. Zagreb, 2008, str. 417-426.

Goss, Vladimir P. i Jukić, Vjekoslav, «Rural Romanesque and a Europe without Borders – The Case of St. Mark’s Church in Vinica,» Hortus artium medievalium 14 (2008): 133-140.

Gulin, Anton, ur., Sveti Ivan Zelina i zelinski kraj u prošlosti, Zagreb-Sv. Ivan Zelina, 2003.

Houška, Mladen i Mačković, Romana, Zelinski kraj kroz prošlost, Sveti Ivan Zelina, 2007.

Katičić, Radoslav, Božanski boj, Zagreb, 2008.

Srša, Ivan, «Kapela Sv. Petra u Novom Mjestu,» Kaj 31 (1998): 61-59.

no images were found