O prangeru iz Vinice – keltskim okom

Print Friendly, PDF & Email

TEKST: Sanja Bernard, dipl. arheolog

Tražeći previde u nizu rijetkosti hrvatske spomeničke baštine, naišla sam pred više godina na staru fotografiju spomenika koji je odgovarao mom afinitetu za sve keltsko: prangera iz Vinice. Zahvaljujući prof. Gossu nedavno sam ga imala prilike posjetiti, snimiti, vidjeti uživo i izbliza. Prema A. Horvat (Između gotike i baroka:Umjetnost kontinentalnog dijela Hrvatske od oko 1500. do oko 1700, Zagreb, 1975, pp.362-364), “od ranijeg srednjeg vijeka nadalje širom velikog dijela Europe postavljali su se prangeri, kao uzakonjeno sudbeno sredstvo za kažnjavanje. Na stupu sramote izlagali su se i ljudi i stvari (krivi utezi, mjere, novac itd). Pranger su imali slobodni gradovi, trgovišta, dvorci velikaša koji su imali pravo mača. Promjenom sudovanja prangeri su – napose u 19. st. – postupno nestajali. Austrija ih primjerice ima očuvanih u velikome broju, no u našim su krajevima ostali veoma rijetki primjerci – napose oni sub Jove. Pranger u Vinici primjer je razvijenog tipa ove vrsti spomenika. Imao je dvojaku ulogu: za sramotno izlaganje i za zakonsku mjeru, jer je podno stupa na postamentu kamena mjera. Iz podnožja diže se trobridni stup konkavnih ploha, visok 252 cm, ukrašen brkatim maskama. Natpis IVSTAM MENSVR TENETE poziv je sa zahtjevom da se mjeri pošteno. Uklesana godina govori da je spomenik nastao 1643. Vinica je u prošlosti bila važno trgovište koje je imalo poveljom kralja Rudolfa od g. 1580. pravo na tres mundinae – tri godišnja sajma”. Domećem da pranger ima tri isklesane ljudske glave, po jednu na svakoj stranici, a sve su stranice ispisane. Oko lijeve glave urezan je natpis 1 /D.S./NON; oko središnje, pod kojom je kameni recipijent (za žito?) 43/EZE/IVSTAM/MENSUR/TENETE , a desno, iza ove središnje glave, natpis teče 6/MOE/CHAS.

Troglavi pranger dakle, asocira na podjelu zemljoradničke godine, ali i na glasovite keltske kamene glave koje jednako intrigiraju istraživače srednjovjekovne kao i umjetnosti prapovijesne Europe. Krenemo li od samoga oblika spomenika, pranger je tek daleki odjek onoga što stari svijet poznaje kao betel, ašeru, djeda, badnjak – drvo života, odnosno njegov trupac kao prebivalište božanstva. Simbolični stupovi pravljeni su podjednako od drveta i od kamena, a jedan od najslavnijih i posljednjih povijesno dokumentiranih bio je Irminsul kojega je Karlo Veliki dao srušiti kako bi slomio duh poganih Saksonaca. U Hildesheimu je narod u spomen tog događaja još u 13. st. na trgu pred katedralom podizao u godišnjoj svečanosti stup oblika piramide ili stošca. Na vrhu bi mu obično bio zataknut češer kojega osobito štuju Franci istočne Belgije i sjeveroistočne Francuske u 5. stoljeću. U 8. stoljeću, u vrijeme kada je sv. Bonifacije evangelizirao Germane donjeg toka Rajne, oni još uvijek štuju i časte sveta stabla koja za njih predstavljaju simulacra boga Thora. U kasnijem srednjem vijeku ti su stupovi – peroni – bili središtem okupljanja zajednice i simbolom građanskih prava, a budući da se sastoje od podesta, kamena, stupa i konačno križa, kipa ili kakvog drugog završetka, neki su izučavatelji u njima vidjeli Kalvariju, druidski kamen, odnosno kamen izricanja presude i zakletve (The Migration of Symbols, G. d’Aviella, 1894, 103 passim). Nismo daleko od običaja u barbara željeznodobne Europe da se na grobni humak heroiziranog poglavara plemena postavlja osobit kamen ili grubo isklesan stupasti lik pokojnika oko kojega se vrši strogo ritualizirani izbor novoga vladara, vrše se obredi, zaklinje se i proriče. To nam potvrđuje i arheologija.

Najzanimljiviji aspekt prangera iz Vinice jesu njegove tri ljudske glave koje pokazuju izrazitu srodnost sa dobro dokumentiranim kamenim glavama i visokostiliziranim kamenim skulpturama nepoznate namjene diljem nekadašnje keltske Europe. Kamene glave klešu se i rasprostiru od južne Francuske, preko Porajnja do Češke i Irske; oblici ljudskih glava koji slijede specifično keltski kanon nalaze se i na rimskodobnoj grobnoj arhitekturi romaniziranih domorodaca keltskog podrijetla Mađarske i Slovenije. Ondje gdje je uslijed romanizacije prisutan klasični realizam, glave zadržavaju svoje specifične keltske kakrakteristike. Datacija im je često nesigurna i otežana, jer nisu uvijek nalažene na svojoj prvobitnoj lokaciji, te ovisi o kontekstu nalaza, kao u primjeru brkate glave iz Mšeckih Žehrovica, koja je na temelju sitnih pokretnih nalaza poput keramike i narukvica od lignita nađenih u njenoj blizini datirana oko 2. stoljeća pr. Kr. Općenito uzevši, keltske kamene glave –odnosno kamene glave keltske tradicije, ukoliko su nastale poslije željeznog doba- datiraju se u rasponu od 4. st. pr.Kr. do 5-6. stoljeća, ne mijenjajući svoje karakteristike. Mnoge su i danas uzidane u dovratke seoskih imanja i štala, u suhozide u poljima, ili naprosto razbacane po vrtovima kuća, kao čuvari i srećonoše. Sve ove glave postankom su vezane uz keltski kult glave, odnosno štovanje i pripisivanje nadnaravnih moći ljudskoj glavi odvojenoj od tijela. Riječima A. Ross (Pagan Celtic Britain: Studies in Iconography and Tradition, 1967,62), Kelti nisu iznimka u svojoj praksi sakupljanja i čuvanja odsječenih glava – što je posvjedočeno u brojnim kulturama kroz povijest čovječanstva – ali su jedinstveni u krajnosti razmjera do kojih obožavaju i ispoljavaju svoj religiozni stav prema glavi koja im je i najčešći umjetnički motiv. Tako se te keltske glave često nazivaju i maskama (lice bez vrata), a javljaju se na keltskom novcu, metalnim ukrašenim dijelovima konjske opreme, na jabučici mača, klinu kotača kola, na (kultnom) posuđu, te nadgrobnoj arhitekturi iz vremena romanizacije, bilo kao element zabata ili kao simboličan, često visoko stiliziran prikaz umrloga.

Sve keltske kamene glave, kako predrimske, tako i one u keltskoj tradiciji povijesnog vremena imaju izgled sirove nedovršenosti, zbog čega im se pogrešno pripisuje primitivnost izrade uslijed neukosti klesara. Međutim, kao izričito kultni medij, one u svom širokom rasponu postojanja podliježu strogoj jednostavnosti koja govori o religioznom motivu u pozadini. Glave imaju nekoliko stalnih karakteristika koje se sreću od slučaja do slučaja u raznim kombinacijama. Sve su približno prirodne ljudske veličine. Prema obliku, javljaju se kruškolike, gotovo gljivaste, blisko obliku lubanje; okrugle, loptaste; oblika kapljice; kvadratične, ali uvijek s izrazito izduljenom bradom koja se postupno sužava, ostajući tupom ili pak završava šiljasto. Prijelaz u vrat je upitan, jer vratova u pravilu nemaju, kao ni bilo kakvu naznaku prelaska u torzo (ili poprsje) – stoga neki autori izduljenost lica tumače i kao šiljaste brade, premda su dlakave brade vrlo rijetke. Diodor Sikulski, uostalom, navodi da keltski aristokrati briju brade, a brkove puštaju da im padaju preko usne (V,28,3). Trokutasti obješeni ili krivuljasto isukani brkovi također su redovan atribut kamenih glava, što se vidi i na viničkom prangeru. Usta bez usana su tek isklesan ravan prorez, ponekad polumjesečasta, mrzovoljna ili nasmiješena, ili su prstenasta, zijevajuća, zviždeća; dijagnostički detalj je i rupica, tzv “cigarette hole” koju neke glave imaju izbušene u sredini usta ili u kutu (ista se rupica vidi u napućenim ustima ljudske glave na kapitelu u crkvi iz 12. stoljeća, Javarzay, Poitou, Francuska). Izduljeni batrljak koji se javlja na mjestu vrata, oblika je boce ili krnjeg stošca, sličniji stalku –ili sasvim izostaje, a služio je za uglavljivanje u stup, pilon ili jednostavno kameno postolje. Na takvim batrljcima pod glavama nalaze se rupe za nasad ili tamniji tragovi koji dokazuju da je taj dio glave bio zaštićen u nekom ležištu. Uši se često izostavljaju, ili su vrlo jednostavno naznačene u obliku pereca, polumjeseca, plitkih jamica, a ponekad su izražene poput životinjskih, čak i pomno stilizirane. Oči su uvijek karakteristično ispupčene, bademaste, okrugle, slijepe ili otvorenog ali bezizražajnog pogleda sa rupičastom zjenicom; na nekim primjercima su skrivene u sjeni čela, dajući strogost i onako okamenjenom izrazu lica. Drugi čest oblik očiju je “naočalasti”, s dvostruko urezanom linijom gornjih i donjih kapaka: ovaj stil ima podrijetlo u tehnici iskucavnja brončanog lima u željeznom dobu, kod izrade ritualnih kotlova i šupljih brončanih likova bogova (S. Fliegel, A Little known Celtic Stone Head, The Bullettin of the Cleveland Museum of Art, Vol.77, 1990; N.K. Sandars, Prehistoric Art in Europe, Penguin Books, 1968, 249). Nadočni lukovi su glatki, ili su prekriveni obrvama od kosih urezanih linija slijedeći oblik kapaka, a ponekad teku i preko sljepoočnica. Na isti način izvedeni su zalisci od ušiju do obraza, ukoliko su prisutni. Nos je uvijek ravan, grebenast i tupo odrezan, bez nosnica. Lica su plosnata, upalih obraza, bez jagodica, ili pak s uzdignutim jagodicama pa djeluju mačkoliko. Glave su ćelave, oblih glatkih tjemena, ili je kosa u nekih izrađena u kompliciranim oblicima frizura ili pokrivala za glavu.

Većina je ovih fizionomskih varijacija po svoj vjerojatnosti bila usmjerena igri svjetlosti i sjene, a glave su, što je vidljivo po nastavku tjemena, bile klesane za povišeno mjesto odakle su gledale blago pognute. Vinički pranger ima još jedan element koji dijeli s keltskim glavama zapadne Europe, a to su maleni plitki utori isklesani na tjemenu svake glave. Nagađa se da su zagonetna udubljenja kod nekih kamenih glava služila umetanju ili izlijevanju žrtvenih darova, snopova ili rogova. Na brojnim su glavama ustanovljeni i tragovi crvene boje, gdjekad i ružičaste i crne. Crveno su bile obojene u potpunosti.

Pranger iz Vinice uklapa se i u tricefalos – tip skulpture kakvima obiluje keltska Europa. Dovoljno je prisjetiti se stupova troglave Hekate Triviae, koja je u (romaniziranoj) Galiji bila vrlo popularna i široko prihvaćena iz jasnih razloga: trojne glave i trojstvo samo – broj tri u raznim oblicima, uključujući i devet – za Kelte je značilo cjelinu, stabilnost, božansku prisutnost i dobar omen. Danas ga baštinimo u bilikumu – derivatu keltske kultne posude, kultu sv. Ane Trojne, Tri Bethen u Bavarskoj, Austriji i južnom Tirolu (beth-izvor) koje su pokrštene u sv. Margaretu, Katarinu i Barbaru. Trikefalni kameni stupovi nosili su po tri opisane glave, ali gdjekad ih se viđa i po sedam, kao u Škotskoj (u mjestu Am Baile, The Well of the Seven Heads). A. Ross dokazala je vezu kulta glave, kamenih glava i stupova s glavama s izvorima i bunarima u njihovoj neposrednoj blizini. Možda sasvim slučajno, ali znakovito, pranger u Vinici doista stoji blizu malenog izvora u podnožju brežuljka Vinica-Brega (prema Registru arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Bjelovar 1997., pranger se nalazio na ulazu u park dvorca Opeka do 1903., zatim je preseljen u dvorište kurije Patačić, a od 1995. g. je na Trgu Matije Gupca u Vinici).

Jedinstven u svakom pojedinačnom elementu, pranger u Vinici zbunjuje povjesničara umjetnosti, arheologa ne zanima, etnologa se ne tiče – ali viđen keltskim očima on je začudno prepoznatljiv dio baštinjenog krajolika.

About admin